Države Europske unije (EU) zadale su si ambiciozan cilj da povećaju udio obnovljivih izvora energije s 8.5% u 2005 godini na 20% cjelokupne potrošnje energije u EU do 2020 godine. Ovo povećanje udjela obnovljivih izvora energije je nužni doprinos u borbi s globalnim klimatskim promjenama i veliki iskorak prema većoj energetskoj neovisnosti unije što je također vrlo važan dugoročni cilj država članica Europske unije. Bolja kontrola energetske ovisnosti sve je važnija zbog visokih cijena sirove nafte i nestabilne političke i ekonomske situacije u Ukrajini, a ta situacija uvijek može rezultirati smanjenom opskrbom unije prirodnim plinom iz Rusije. Ova inicijativa Europske unije na području obnovljivih izvora energije trenutno daje više od 350.000 radnih mjesta s godišnjim prometom of preko 30 milijardi eura, a zbog toga je Europska unija svjetski lider u području razvoja, upotrebe i instalacije tehnologija za iskorištavanje obnovljivih izvora energije. EU se ne koncentrira na neke određene tehnologije za iskorištavanje obnovljivih izvora energije, već se razvijaju razne tehnologije koje bi kombinirano trebale osigurati uspjeh ovog projekta. U nastavku je kratak popis tehnologija koje će se upotrijebiti kod ostvarenja cilja od 20% obnovljivih izvora energije (iz video isječka).

Sunce je daleko najveći izvor energije u solarnom sustavu. Količina solarne energije koja svake minute stiže na Zemlju dovoljna je da zadovolji godišnje energetske potrebe čovječanstva u trenutnoj fazi razvoja. Usprkos ogromnom potencijalu, iskorištavanjem solarne energije trenutno se pokriva vrlo mali postotak energetskih potreba čovječanstva. Jednim dijelom to je zbog slabe razvijenosti trenutnih tehnologija za iskorištavanje energije Sunca, ali ipak je najveći problem trenutna cijena sustava za iskorištavanje solarne energije.

Ugrubo se tehnički dizajn nuklearnih elektrana može podijeliti na generacije nuklearnih elektrana. Prva generacija razvijena je 50-tih i 60-tih godina prošlog stoljeća i elektrane tog tipa više se ne koriste, to su većinom bili rani prototipovi. Nuklearne elektrane druge generacije počele su se graditi 70-tih godina dvadesetog stoljeća i velika većina današnjih nuklearnih elektrana je sagrađena na principima dizajna te druge generacije. Prvi nuklearni reaktor treće generacije sagrađen je u Japanu i pušten je u rad 1996 godine. Taj reaktor je primjer početnog dizajna treće generacije, a trenutno su u gradnji elektrane koje će zadovoljavati novi unaprijeđeni dizajn treće generacije. Taj unaprijeđeni dizajn zove se još i 3+ generacija reaktora. Prvi 3+ reaktor trebao bi biti završen i pušten u rad 2009 godine u Finskoj, na otoku Olkiluoto. U konceptualnoj fazi trenutno su dizajni nuklearnih postrojenja četvrte i pete generacije, ali njihova upotreba se ne predviđa prije 2030 godine.

Pretvorba toplinske energije oceana (eng. Ocean thermal energy conversion - OTEC) je metoda generiranja električne energije koja iskorištava temperaturnu razliku koja postoji između plitkih i dubokih voda oceana. Sunce kontinuirano grije površine oceana koji pokrivaju oko 70% površine Zemlje i time se stvara znatna temperaturna razlika između površinskih voda i dubokih voda, a ta temperaturna razlika potencijalno se može iskoristiti za generiranje ogromnih količina električne energije, a da se tim postupkom ne zagađuje okolina niti se ispuštaju opasni staklenički plinovi. Tople površinske vode i hladne duboke vode rezultat su oceanskih struja kojima se voda grije u dijelovima oceana blizu ekvatora, a hladi se u blizini sjevernog pola i ta hladna voda struji po dnu oceana prema ekvatoru.